Mount of the Holy Cross, 14,005 feet (4,269 m)

Mount of the Holy Cross, 14,005 feet (4,269 m)
August 01, 2009

Holy Cross, Mount of Thomas Moran, Autry National Center , Los Angeles.

Planina Holy Cross je najsjeverniji vrh u Sawatch vijencu, u srcu Holy Cross divljine neposredno u blizini napustenog grada ili bolje receno naselja Holy Cross City. Americki predsjednik Herbert Hoover predsjednickim dekretom 1929 god. proglasio je ovu planinu za Nacionalni spomenik, da bi status 1933 godine bio promijenjen u National Park Service. Danas je to samo dio White River National Forest.

Svake godine, prema nekim podacima preko pola miliona ljudi pokusava osvojiti jedan od Colorado 14ter ( fortiner), vrh preko 14000 ft, koliko ih u tome uspije manje je poznat podatak. Ne postoji kompletan niti tacan statisticki podatak koliko je ljudi uspjelo stati na vrh svih 54 "fortinera", ali prema nekim grubim pretpostavkama taj broj nije veci od 1300. Colorado State ima 54 vrha koji su visi od 14,000 feet, vise nego bilo koja druga drzava ili provincija u Sjevernoj Americi. Colorado ''fortiners" su osvajani od strane skijasa, skijasa na daskama, trkaca, ljudi sa amputiranim nogama,zatim od strane raznih zivotinja, psa, macaka, majmuna i konja. Najmladji covjek kome je to poslo za rukom na ramenu ili rukama jednog od roditelja imao je samo jednu godinu, a dok je najstariji imao cak 80 godina vise. Postoji prica da je nekakav "planinar" iz Teksasa nosom gurao zrno kikirikija preko tri sedmice na vrh jednog "fortinera", a zabiljezeni su i revolveraski obracuni, slucajevi kanibalizma u brutalnom prezivljavanju, lavine i helikopterske nesrece, stotine ljudi je izgubilo zivot a hiljadama je bilo spasavano sa planina pod raznim okolnostima.

Nikada me niko nje pitao zasto igram fudbal ili kosarku. Ovo su normalne stvari za ljude bez obzira iz kojeg dijela svijeta dolazili, i samim time ne trebaju objasnjenje niti odgovore. Uvijek sam imao veliko interesovanje prema prirodi i planinama, i kada je stvar prije nekoliko godina postala hronicna uslijedila su pitanja. Na pocetku sam pokusao ubijediti one koji pitaju poznatom izrekom prvog osvajaca Everesta, da nisu planine ono sto osvajamo vec sami sebe ("It is not the mountain we conquer but ourselves." Edmund Hillary ). Planinarenje je veoma jednostavna igra, igra u kojoj jedan ili vise takmicara igra na kompleksnim terenima, pod raznim i nemilosrdnim vremenskim prilikama.Pravila igre su takodje jako jednostavna, ne postoje sudije da kazne i oduzmu bodove, podijele kartone ili izbace iz igre. Cak nema ni gledaoca i navijaca, gledaoci? hm, mozda je i u tome problem, jer bez sudija i svjedoka kao da nesto i ne moze biti sport.

Vise od divljine, visine, opasnih grebena i drugih prepreka koje je priroda postavila izmedju nas i lijepih vrhova bojim se medvjeda, planinskih lavova i grmljavine. Colorado je domacin americkim crnim medvjedima, kazu da ima i Grizlija ali to je malo teze za povjerovati. San Juan planine u jugoistocnom dijelu Colorada bile su nekada davno naseljene ovim predatorima, vise nego bilo koji dio u Sjevernoj Americi. Polovinom 19 vijeka prvi doseljinici u San Luis dolinu bili si ti koji su objavili rat ovim zivotinjama, i uz pomoc vladinih trapera doveli su grizlije pred istrebljenje. Posljednji put zvanicno dokumentovano ubijanje grizlija u drzavi Colorado desio se 1952 godine, kada je federalni traper ubio zenku grizlija i sve do danas zvanicni stav vlade je da je grizli istrijebljen u drzavi Colorado.

A kada je rijec o divljim mackama, onda je tu brojno stanje i situacija savim drugacija. Veliki dio Colorada ukljucujuci brda okolo Denvera i Bouldera su prirodno dobre i veoma atraktivne naseobine planinskih lavova, a jos je intresantnije da je ovaj podatak jako iznenadjujuci kako za stanovnike tako i za one koji posjecuju ove prostore. Postoji relativno miroljubiva koegzistencija izmedju nas ljudi i ovih divljih planinskih macaka, naravno uz obostrano razumijevanje i postovanje. Gledano iz naseg ugla, i nije neka mudrost dijeliti zivotni prostor sa lavovima, jednostavno treba da ih ostavimo na miru, izbjegavamo i uvjek da imamo imamo na umu da se radi o prirodno nadarenom lovcu, bez poredjenja u divljini.

Holy Cross je po mnogo cemu neobicna planina, ako nista onda po tome da je mnogo godina bila krscansko svetiste, i jos uvijek ali ne tako kao prije nekih stotinjak godina. Cijela prica pocinje jos pocetkomm davnih 1870 godina, a najzasluzniji za komadic slave koju ova planina ima je svakako fotograf, prirodnjak i avanturista po imenu William Henry Jackson. Pocetkom tih godina Jackson je bio dio ekspedicije koja je bila sponzorirana od strane americke vlade, a imala je za cilj skiciranje i izradu novih mapa americkog zapada, kao sa i upoznavanjem toga dijela teritorija.
Vukuci sa sobom par stotina kilograma opreme, tri gigantske kamere, satorsku mracnu komoru, desetine litara kemikalija, vise od cetiri stotine staklenih ploca rezultiralo je u objavljivanju prvih fotografija spektakularnih gejzira, termalnih izvora i kanjona jedne regije koji je poslije dozivio planetarno poznatu slavu pod imenom Yellowstone. Odusevljenje poslije prvih slika Yellowstone je bio samo pocetak ideje koja je pretvorila u nesto sto je 1872 godine dobilo status Nacionalnog parka, to je ujedno i bio prvi nacionalni park u svijetu.

U srednjem vijeku postojala je legenda o svetom peharu tajne vecere. U Koloradu postojala je legenda o snjeznom krizu uklesanom pod samim vrhom planine. ''Svaka osoba sa kojom smo razgovarali nikada nije vidjela planinu sa krizem. Ali svi su govorili i znali da negdje daleko u planinama takvo cudo postoji. Mozda je neki slucajni lovac krajickom oka uspio za tren ugledati planinu prije nego je nestala sa vidika, ili mozda neki izborani indijanac, mozda neki daleki predak od ovih ljudi koje smo sreli je bio prvi koji ugledao Holy Cross prije, mnogo, mnogo godina.''
Tako je pisao Jackson na pocetku traganja za svetom planinom.
Kriz uklesan u planini nije bio legenda.
Avgusta 1873 godine, Jackson i druga dva clana ekspedicije, vukuci opremu kroz gustu sumu, prelazeci preko dubokih planinskih potoka, boreci se protiv kise u zastiti kamere i opreme, poslije tri surova dana bili su prvi koji su vidjeli 350 metara kriz uklesan u zapadnu stranu planine.

William Henry Jackson je prva osoba koja napravila sliku planine Holy Cross 1873 god.

Americki narod je tih godina bio ubijedjen da je ekspanzija prema zapadu blagoslovljena kao manifest sudbine, a Jacksonova slika 4,269 metara visoke planine sa postala je ''instant'' senzacija.
Porodice koje nisu mogle priustiti portret svoje familije, uspjevale su naci nacina da kupe kopiju fotografije planine Holy Cross, koja je uskoro postala osnovna i neizbjezna dekoracije krscanskih domova, crkava,crkvenih skola. Americki slikar Thomas Moran romantizovao je sliku sa kanjonom i vodopadom sto je samo bio dodatni motiv za vjersku nesvjesticu. Poslije je Jackson posudio tu romantiziranu viziju ulja na platnu, pa je uz pomoc trikova u mracnoj komori ispravio jednu stranu kriza, dodao potok i vodopad, a sve to za radi nove i bolje prodaje kopija slike.

Bez obzira na slike mnogi vjernici su zeljeli da se uvjere u postojanje takvog cuda pa su cinili hodocasce. Oni koji su se uspjeli popeti cinili su molitve na samom vrhu, neki su su kupali u hladnim vodama potoka ispod planine, sirile su se price o iscjeljivanjima teskih bolesti, cak je sagradjena mala kapelica na planini Notch sa cijeg se vrha pruza najbolji pogled u pravcu zapadne strane gdje je uklesan kriz.
Hodocasca su tokom 1929 godine bila nacionalna senzacija sto je nagnalo tadasnjeg predsjednika Herberta Hoovera da proglasi planinu nacionalnim spomenikom. Ali nekako u tom vremenu uklesani kriz polako postaje sve manje ispupcen i uocljiv, sto je dovelo do smanjenja interesovanja ljudi za senzacijom, a u tome su umnogome pomogli i lokalni mocnici koji su to ''cudo'' iskoristili za vlastitu korist. Da bi zadrzali slavu i ''musterije'' postoje price koje govore da je bilo pokusaja da se rudarkim dinamitom sprijeci erozija i vrati prvobirno stanje krizu, ali sve to je navelo predsjednika Trumana da 1950 godine oduzme planini status nacionalnog spomenika.

Bilo je negdje oko dva sata ujutro kada sam se probudio, pomno osluskujuci neidentifikovan zvuk koji je dolazio sa vana, ili bolje reci sa druge strane pola milimetra debelog satorskog krila. U jednom trenu sjetio sam se i analizirao sve horor price koje sam cuo ili procitao o bliskim susretima medvjeda i ljudi sakrivenih iza pola milimetra debelog satorskog krila. Poceo sam da optuzujem samog sebe sto sam se usudio skinuti hlace i zavuci se u vrecu za spavanje imajuci samo na sebi bokserice i majicu. Nisam bio siguran sta ce mi biti sljedeci potez, dali pokusati obuci pantalone i jaknu izjuriti vani, zaurlati bjezi medo, bjezi i tako rijesiti problem ili mozda probudi Dona koji bezbrizno spavao ne sluteci ni putem krhkog sna u kakvoj opasnosti se nalazimo. U momentu dok sam poceo donositi odluku, cuo sam razorni glas, koji mi je licio na nekoga ko u strahu urla ''Get The Hell Out Of Here''!!! a nedugo zatim snop svjetlosti parao je kroz nas polamilimetarski sator. Skupio sam hrabrosti da zavicem i upitam
''Sta se desava?''
Greg, covjek kojeg smo upoznali predhodnog dana a koji je kampovao samo nekih tridesetak metara od nas povikao je
''Ne brini, par jelena je zalutalo u kamp''.
Don se cak nije ni pomjerio, a vec sam se spremao sta da mu odgovorim kada prepadnut i zblanut skoci iz sna, medjutim skoro cetiri kilometra planinarenja od mjesta gdje smo ostavili auto preko Half Moon prevoja je ostavilo traga na njemu.
Ostatak noci nisam spavao, nego sam sa nestrpljenjem cekao trenutak kada ce Donov rucni sat aktivirati alarm i tako prekratiti ovu noc.
Bilo je skoro 5 sati kada smo prelazili East Cross potok, sto je i bio zvanicni znak da pocinje uspon. Iako je predhodne noci bilo jos nekoliko ljudi sa istim ciljem, nisam uspio vidjeti svjetlost lampi kako ispred tako ni iza nas, sto je znacilo da smo prvi na planini. Predhodnog dana, posljednjeg radnog dana u sedmici, znaci petak, ja i Don smo se izasli sa posla tacno u vrijeme rucka, uspjeli se presvuci u kompanijskom toaletu zatim razguliti iz Denvera prema Vailu a vec oko tri sata toga popodneva bili smo na Tigiwon road, 12 kilometara dugom makadamskom putu koji vodi do parkinga i pocetka staze. Mnogi ovu 17 kilometara turu pokusavaju uraditi za jedan dan, ali Don moj radni kolega koji je vec u srednjom pedestim godinama je ovu planinu prkrizio sa liste zelja, ali uz moj nagovor odlucio se na ovu malu avanturu, po uslovom da pokusamo to uraditi ne za jedan dan, sto i nije bila losa ideja, jedan dan viska u planinama nije nikome naskodilo.
Pred nama je bio Half Mooon prevoj koji je negdje na 11,650 ft (3,550 m) zatim spustanje u podnozje planine i znacajni gubitak visine (3.100 m). Spustajuci se sa vrha Half Moon prevoja prema Cross Creek potoku docelao nas je nevrijeme, kisa i grmljavina, ono cega smo se najvise bojali. Uspjeli smo se zavuci u procijep stijene i ne biti kompletno izlozeni nevremenu. Nekih cetrdesetak minuta poslije vec smo bili na putu ka potoku, uspjeli smo podici sator i napraviti nesto za veceru prije 8 sati i tako preduhitriti kisu i grmljavinu koja se srucila na nas.
Te noci pao je prvi snijeg na vrhovima Colorada iznad 4000 metara.

Prve znaci zore bili su veoma vidljivi iza nas, dvadestak milja istocno od Vaila proteze se Gore Range, pomalo stidljivo i za mnoge cak ozbiljne planinare ovaj vijenac skoro da je tajna i nepoznat iako je dom preko 50 vrhova iznad 12000 ft (3,657 m).Dva sata poslije vec smo bili iznad sume, sto je znacilo da ostvarujemo vidan napredak i da je ostalo nesto manje od 2000 hiljade verticalnih ''fiti'' (600 m)do vrha. Sjevernim stranom protezala se nekoliko stotina metara ledena naslaga koja da je skoro visila preko grebena, kao mali podsjetnik da je u toku zime ovdje jako veselo sto se tice vjetra.Vec se uveliko nazirao vrh, kriz nismo mogli vidjeti jer se nalazi na zapadnoj strani, skoro pa na suprotnoj od pravca kojim smo ja i Don penjali prema vrhu. Posljednjih nekoliko stotina metara prelazili smo preko stijenja i kamenja velicine frizidera koji su bili tako uredno naslagani kao da se radilo o djelu ljudskih ruku. Taj dio je zapravo i bio najtezi, jer je prvi snijeg i niske temperature, koje nisu rijetkost za mjesec avgust, napravile ledenu i klizavu naslagu na skoro svakom kamenu a samim time ucinile svaki korak jednako opasnim.
Bilo je tacno osam sati, hladnog prvog avgustovskog jutra kada smo stajali na vrhu, odakle se protezao pogled na bezbroj zasiljenih vrhova, dolina prekrivenim sumama.Razmislajo sam o tome koliko je ova planina srela i upoznala ljudskih dusa i sudbina, koji su u potrazi za istinom, u potrazi za svime onim cime moze legenda o krizu uklesanoj na ovoj planini moze privuci. Motivi njihova hodocasca su duhovne naravi, trazenje Boga i obnova njihova duhovnoga zivota, a moji motivi su bili su bili sasvim druge prirode.

Kraj.

Vise slika ->