Mount Elbert 14,443 feet (4,402 m) je najvisi vrh u Roki planinskom vijencu Sjeverne Amerike. Takodje je najvisi vrh u drzavi Colorado i drugi u kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Drzava.
Nije bilo boljeg mjesta u cijelim Sjedinjenim Drzavama za proslavu dolaska proljeca nego sto je biti na vrhu Rokija. Proljece je stiglo kalendarski,ali proci ce jos dva, tri mjeseca prije nego se i stvarno pojavi u ovom dijelu Colorada.
Tokom ljeta veliki broj ljudi pohrli u zagljaj ovoj planini,ako nista onda iz jednog razloga, zato sto je najvisa u jednom od najpoznatijih i najljepsih planinskih vijenaca na nasoj planeti. Prvi susret sa ovom planinom imao sam u ljeto prije sest godina. Bio je to moj prvi uspon na jedan ''fortiner" u Coloradu. Ovaj put je bilo drugacije, bolje i puno ljepse, jer je planina bila pokrivena velicanstvenim bijelim plastom.
Ovaj uspon je trebao biti odrzan na posljednji dan zime, tako je bilo planirano prije nekoliko sedmica, ali samo dva dana prije zakazanog datuma, naislo je nevrijeme i pokrilo planine sa dodatnih dvadestak centimetara snijega. Planovi su se promijenili, pomjeren je datum, pa se tako umjesto ispracaja zime, sve pretvorilo u jedno malo slavlje dolaska proljeca, naravno onog kalendarskog dijela.
Toga jutra,iako je temperatura bila na nezavidnih - 17°C, skupilo se petnaestak avanturista, sto je bila samo polovina od najavljenog broja. Neki su se uplasili novog snijega, neki pak nisu vjerovali u uspjeh pa su odustali. Naoruzani potrebnom opremom za lavine, pipaljkama, sondama, lopatama i naravno krpljama krenuli smo prema vrhu, dugom putovanju od nekih desetak kilometara.
Tokom zime polazna tacka je 4 km udaljena od one koja se koristi tokom ljeta, jer put koji vodi prema ljetnom kampu se ne odrzava u zimskom periodu. Taj dio je zasigurno i najljepsi dio ove ture, pokusavali smo pratiti staru stazu koja se nazirala u novom snijegu. Visoka i prava stabla jasike bez listova odavala su carobnu sliku sa plavim i cistim nebom u pozadini.
Francuski nobelovac Albert Camus je rekao da je jesen drugo proljeće gdje je svaki list jedan cvijet. Jedno od mjesta gdje se mozemo uvjeriti u ovu tvrdnju je ovaj dio Rokija tokom jeseni. Iako je jesen bila daleko iza nas, moglo se naslutiti da u ovom dijelu planine, priroda pise carobnim bojama.
Poslije tri sata hodanja kroz sumu, konacno smo bili na dijelu gdje nije bilo drveca i rastinja. Temperatura se takodje drasticno promijenila, sa minus 17 popela na skoro petnaestak stepeni, sto je znacilo da cemo biti izlozeni suncu i njegovim zrakama. Iako se nije radilo o tehnickom usponu, ovaj dio je bio jako zahtjevan, strma padina sa snijegom dubokim preko jednog metra. Povrsina je bila tvrda, ali nisam ni pomislajo da skinem krplje, zelio sam da Mt. Elbert bude prvi vrh preko 4000 metara koji cu osvojiti sa ovim ''pomagalicama''.
Lijepo je bilo ponovo biti na vrhu Mt. Elberta, sa velicanstvenim i neopisivim pogledom na sve cetiri strane svijeta, gdje se nista nije vidjelo osim, snijegom pokrivenih vrhova Rokija. Od cijele grupe koja je krenula prema vrhu nas sedam smo imali najvise upornosti, snage, volje i strljenja da ovaj skoro desetkilometarki uspon uradimo za nesto vise od 6 sati. Trebalo nam je skoro jedanaest sati da kompletiramo ovaj uspon. Bio je dug i tezak dan ali uspjesan i vec sam razmisljao o narednoj avanturi.
Nije bilo boljeg mjesta u cijelim Sjedinjenim Drzavama za proslavu dolaska proljeca nego sto je biti na vrhu Rokija. Proljece je stiglo kalendarski,ali proci ce jos dva, tri mjeseca prije nego se i stvarno pojavi u ovom dijelu Colorada.
Tokom ljeta veliki broj ljudi pohrli u zagljaj ovoj planini,ako nista onda iz jednog razloga, zato sto je najvisa u jednom od najpoznatijih i najljepsih planinskih vijenaca na nasoj planeti. Prvi susret sa ovom planinom imao sam u ljeto prije sest godina. Bio je to moj prvi uspon na jedan ''fortiner" u Coloradu. Ovaj put je bilo drugacije, bolje i puno ljepse, jer je planina bila pokrivena velicanstvenim bijelim plastom.
Ovaj uspon je trebao biti odrzan na posljednji dan zime, tako je bilo planirano prije nekoliko sedmica, ali samo dva dana prije zakazanog datuma, naislo je nevrijeme i pokrilo planine sa dodatnih dvadestak centimetara snijega. Planovi su se promijenili, pomjeren je datum, pa se tako umjesto ispracaja zime, sve pretvorilo u jedno malo slavlje dolaska proljeca, naravno onog kalendarskog dijela.
Toga jutra,iako je temperatura bila na nezavidnih - 17°C, skupilo se petnaestak avanturista, sto je bila samo polovina od najavljenog broja. Neki su se uplasili novog snijega, neki pak nisu vjerovali u uspjeh pa su odustali. Naoruzani potrebnom opremom za lavine, pipaljkama, sondama, lopatama i naravno krpljama krenuli smo prema vrhu, dugom putovanju od nekih desetak kilometara.
Tokom zime polazna tacka je 4 km udaljena od one koja se koristi tokom ljeta, jer put koji vodi prema ljetnom kampu se ne odrzava u zimskom periodu. Taj dio je zasigurno i najljepsi dio ove ture, pokusavali smo pratiti staru stazu koja se nazirala u novom snijegu. Visoka i prava stabla jasike bez listova odavala su carobnu sliku sa plavim i cistim nebom u pozadini.
Francuski nobelovac Albert Camus je rekao da je jesen drugo proljeće gdje je svaki list jedan cvijet. Jedno od mjesta gdje se mozemo uvjeriti u ovu tvrdnju je ovaj dio Rokija tokom jeseni. Iako je jesen bila daleko iza nas, moglo se naslutiti da u ovom dijelu planine, priroda pise carobnim bojama.
Poslije tri sata hodanja kroz sumu, konacno smo bili na dijelu gdje nije bilo drveca i rastinja. Temperatura se takodje drasticno promijenila, sa minus 17 popela na skoro petnaestak stepeni, sto je znacilo da cemo biti izlozeni suncu i njegovim zrakama. Iako se nije radilo o tehnickom usponu, ovaj dio je bio jako zahtjevan, strma padina sa snijegom dubokim preko jednog metra. Povrsina je bila tvrda, ali nisam ni pomislajo da skinem krplje, zelio sam da Mt. Elbert bude prvi vrh preko 4000 metara koji cu osvojiti sa ovim ''pomagalicama''.
Lijepo je bilo ponovo biti na vrhu Mt. Elberta, sa velicanstvenim i neopisivim pogledom na sve cetiri strane svijeta, gdje se nista nije vidjelo osim, snijegom pokrivenih vrhova Rokija. Od cijele grupe koja je krenula prema vrhu nas sedam smo imali najvise upornosti, snage, volje i strljenja da ovaj skoro desetkilometarki uspon uradimo za nesto vise od 6 sati. Trebalo nam je skoro jedanaest sati da kompletiramo ovaj uspon. Bio je dug i tezak dan ali uspjesan i vec sam razmisljao o narednoj avanturi.
0 komentari:
Objavi komentar