Chicago Basin

Mounth Eolus
Visina: 4292 m / 14083 ft

North Eolus
Visina: 4279 m / 14039 ft

Sunlight Peak
Visina: 4285 m / 14059 ft

Windom Peak
Visina: 4295 m / 14092 ft

San Juans Range, Kolorado
Datum: 28 -30 Juli, 2014 god.
Reportaza na 14ers.com sa ove ture.

Twin Lakes

Zvuk parne lokomotive i miris izgorjelog cumura bili su dobar znak da je ispred nas zaista jedna znacajna i nezaboravna avantura. ''Chicago Basin'' bio je vec duze vrijeme na listi prioriteta ali Amerika nije rad i znoj pa tako da po onoj narodnoj poslovici sve u svoje vrijeme pa tako i na vrijeme dosao je na red i ovaj carobni kutak u Koloradu. Ono sto provlaci i mami u ove zabacene i nepristupacne dijelove ove savezne drzave jesu najatraktivniji i najljepsi vrhovi Roki planina. San Juans planinski masiv na zapadnim obroncima Roki planina u Koloradu sa razlogom nosi ime ''Americka Svajcarska''.

Avantura pocinje u Durangu, poznatom gradicu iz vestern romana smjestenog u jugozapadnom dijelu Kolorada. Kao nekada u vrijeme kauboja i kopaca zlata tu nas je cekala parna lokomotiva sa dvadestak vagona koji su manje vise adaptirani i sluze svrsi turisticke atrakcije, Voz saobraca na relaciji od Duranga do Silvertona, nekih 75 kilometara duzine u jednom pravcu. Karta za ovu vosnju nije nimalo jeftina, cijena koju smo mi platili bila je nesto vise od stotinjak dolara.

Nase destinacija nije bio Silverton vec Needleleton, stanica negdje na pola puta, nekadasnje odrediste onih koji su pokusali da ogledaju svoju srecu u nekim od rudnika zlata. Zlatna groznica je za vecinu tih ljudi proizvela vise snova nego zlata. Needlton je danas stanica na kraju svijeta, koju uglavnom sluzi onima koji su zeljni avanture u Kolorado planinama ili ponekim ribarima.

Guzva na ''zeljeznickoj stanici''

Pocetak prave avature bio je uparavo u Needletonu, tu je bio pocetak naseg puta, ni vise ni manje

nego skoro 12 kilometara do ponozja vrhova koji su bili nas cilj. Cetiri planine iz grupe najpopularnijih planina u Koloradu, tzv. ''fortinera''. Sa velikiom razlogom ovaj dio Roki planina se smatra najljepsim i najatraktivnijim dijelom cijelog planinskog vijenca.

Nakon nekoliko sati napornog rada i pjesacenja konacno smo nasli privremeno utociste i pri tome uspjeli preduhitriti kisu i podici satore. Vrijeme nije bilo na nasoj strani, sezona monsuna bila je u punom jeku tako da su poslijepodnevne kise i grmljavina svakodnevna pojava u ova doba godine. Vremenske nepogode su sastavni dio ove igre pa samim time i nasa strategija je bila podredjena prilagodjavanje okolnostima.

Plan je bio ostati tri dana i pokusati izadji na sva cetiri vrha , ovisno o vremenu i fizickim mogucnostima, Moj licni plan je bio jednostavan, sva cetiri vrha za jedan dan, uz uslov da vrijeme bude na mojoj strani, Posto se radilo o velikoj grupi dogovorili smo se da svako pojedinacno odluci sta je najbolje za njega.

Prvo jutro igrom slucaja ili zbog toga sto smo ja i Kay bili daleko ispred ostatka grupe odlucili smo da nas dvoje napravimo tim i vec dobro utvrdjenim tempom krenemo prema vrhovima Eolus i North Eolus. Izlazak sunca i prve zrake svjetlosti u ovom nevjerovatnom planinskom raju docekali smo ispod poznatog tzv. ''Catwalk'' uskog i izlozenog grebena koji vodi prema posljednjem strmom dijelu Mt. Eolus.

Ambijent kojem smo imali priliku da svjedovimo bio je nestvaran i neopisiv. Ono sto je oko zabiljezilo i vidjelo tesko je bilo kakvom kamerom opravdati. Jednostavno, trebalo je to dozivjeti, trebalo je to vidjeti i sa oduskom potvrditi sva opravdanja zasto su planine i planinarenje najbolja stvar koja se moze desiti savim obicnom covjeku.

Kay mlada, brza i veoma sposobna alpinistkinja kojoj je hobi pored planina i trcanje po planinskim stazama bila je poprilicno dobar izazov za mene da ne posustanem u vec dobro uspostavljenom tempu. Iako smo smo culu puno prica koliko je tezak, opasan i izlozen uspon na Mt. Eolus u mom skromnom misljenju za nas je to bila setnja kroz aleju.

Izlazak sunca u San Juans.

Pogled prema dolini gdje se nalazi nas kamp.

Matt, jedan od clanova grupe kamerom pokusava da ovjekoveci trenutak.

Mt. Eolus i famozni greben po imenom ''Catwalk''

Ples na grebenu, Kay u svom elementu.

Peak Fifteen.

Vestal i Arrow Peaks.

Mt. Eolus i North Eolus dva fortinera, jedan uz drugi ali zbog male visinske razlike u razdaljini izmedju dva vrha i manje od 300 fiti visine sa sedla North Eolus nije rangiran vrh. Ipak, posto se radi o planini koji je 47 najvisi vrh u Koloradu nema razloga da se ne izadje na vrh.

Zaista se radi o velicanstvenom masivu, San Juans su naseljeni sa nekoliko stotina vrhova koji se izdizu iznad cetiri hiljade metara. Kao u nijednom drugom dijelu Kolorada potrebno potrebno provesti nekoliko dana dana da bi se doslo do nekih vrhova. Veliki broj planina nema ni imena niti staza pa samim time svako upustanje u ove vrleti sa pravom se moze nazvati avantura.

Kay na vrhu Mt. Eolus sa Sunlight Peak i Windom Peak na horizontu.

Needle Ridge i Sunlight Peak.

Zivot je lijep.

Lokalno stanovnistvo.

Poslije silaska sa ove dvije planine krenuli smo nazad prema Twin Lakes odakle je polazna tacka za naredna dva vrha. Medjutim, sto zbog vremena koje pocelo davati znakove da se nesto sprema, nesto zbog vec prisutnog umora odlucili smo da sacekamo ostatak grupe i da zajedno krenemo prema kampu.Tokom cijelo popodneva i noci kisa nije prestajala sto je uveliko otezalo aktivnosti oko pripreme hrane a i same pripreme za sutrasnji uspon, Ipak smo nekako uspjeli organizovati i pripremiti se novi dan i novu avanturu.

Silazak sa Eolus planina prema kampu.

Naredni dan donio je novi izazov i novu avanturu. Nevrijeme koje je trajalo skoro cijelu noc pocelo je da jenjava sa izlaskom sunca. Oblaci su se polako poceli razilaziti i sto je najvaznije vidljivost je postala sasvim dovoljna da se zaputimo prema nasem prvom odredistu, sunlight Peak. Sto zbog slabije vidljivosti, sto zbog nepazljivog pracenja staze ja i Kau uspjeli smo promasiti izlaz na greben pa smo se nedugo zatim nasli u nimalo prijateljskom terenu, Ipak smo odlucili da se ne vracamo vec da pokusamo neci neki alternativni put prema samom vrhu. Moram priznati da smo na par mjesta izrazili pokajanje ali ipak smo nastavljali sa usponom kroz neiscrtanu teritoriju.

Sunlight greben.

Ipak uz dosta paznje i upornosti nasli smo se pred samim vrhom. Sunlight Peak ima jako interesantan vrh tzv. ''summit block'' na koji nije nimalo jednostavno krociti, vec se dozlovno mora puzati da bi se doslo do samog vrha. Ipak smo ja Kay uspjeli izaci i na taj vrhh koji se toliko izlozen da skoro hiljadu metara ambisa se nalazi sa druge strane. Velicanstveni pogledi i prizori nisu izostajali ni u kom slucaju, cak sta vise prevazilazili su svako divljenje i odusevljenje.

Neki od narednih vrhova u novim avanturama.

Stvari su postale intersantne prilikom uspona na Sunlight Peak.

Nas pratilac prema vrhu Windom Peak.

Windom Peak je relativno jednostavan ako i ne i najlaksi iz ove grupe, jedino sto predstavlja problem jeste gubitak visine tokom silaska sa Sunlight Peak. Greben koji vodi prema vrhu je vise nego ocigledan, stotinjak metara ispod vrha staza postaje nevidljiva ali male kamene kone sluze kao orjentir sto u svakom slucaju olaksava orijentaciju. Windom Peak nudi nesto nevjerovatno, a to su pogledi koji se pruzaju na sve cetiri strane svijeta, jednako velicanstveno i jednako lijepo. Ovo je bila jedna od nezaboravnih avantura, ne postoje rijeci niti fotografije koje bi mogle opisati ove planine. U mom slucaju ova mala reportaza ce zauvijek ostati mali podsjetnik na ovu neizmjernu i neuporedivu ljepotu.